Prigovaranje za učinjeno djelo u islamu se definira kao veliki grijeh. To se posebno odnosi na slučaj kada se nekome da sadaka. Allah Uzvišeni o tome nedvosmisleno u Kur'anu kaže: "O vjernici, ne kvarite milostinju prigovaranjem i uvredama, kao što to čine oni koji troše imetak svoj da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet; oni su slični litici sa oskudnom zemljom kad se na nju sruči pljusak, pa je ogoli: oni neće dobiti nikakvu nagradu za ono što su radili. – A onima koji neće da vjeruju Allah neće ukazati na pravi put." (El-Bekare, 264)
Imam Kurtubi, tumačeći ovaj ajet, navodi da se ovdje poredi onaj koji djela ne čini u ime Allaha Uzvišenog s glatkom stijenom ili kamenom, na kojoj ima, doduše, nešto zemlje, pa se čini da je ta zemlja plodna i korisna. Međutim, kada naiđe bujica, ona tu stijenu ostavlja glatkom i razotkriva je, kao što prigovaranje i licemjerstvo, pri činjenju djela, razotkriva neiskrenost nijjeta njihovog počinioca. Kurtubi posebno potcrtava da većina islamskih učenjaka tu vrstu sadake, za koju se prigovara, Allah Uzvišeni ne prima, tako da ona biva posebno obilježena i označena, pa je melek koji piše dobra djela uopće i ne evidentira.
Islamski učenjaci se razilaze tretirajući ovu tematiku. Jedni kažu da onaj koji udijeli sadaku, pa poslije prigovori, nema nikakvog sevapa od tog djela i bit će grešan zbog prigovora. Drugi smatraju da on zbog toga gubi sevap, ali nema grijeha. Treći, pak, drže da ima nagradu, ali ona nije uvećana, i uz to će biti grešan zbog prigovora.
Allah ne voli čovjeka koji učini neko dobro djelo pa poslije prigovori zbog toga što je uradio. Otuda, Allah Uzvišeni pohvaljuje osobu koja učini dobro djelo, koje ne poprati s prigovaranjem i uvredama. On kaže: "One koji troše imetke svoje na Allahovom putu, a onda ono što potroše ne poprate prigovaranjem i uvredama, čeka nagrada u Gospodara njihova, - nićega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati." (El-Bekare, 262)
Nakon toga, Uzvišeni odmah napominje: "Lijepa riječ i izvinjenje vredniji su od milostinje koju prati vrijeđanje." (El-Bekare, 222)
I onda, u trećem ajetu, u tom nizu, kaže: "O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama..."
Vjernik treba učiniti ono što je učinio Osman b. Affan, radijellahu anhu, tj. učiniti dobro djelo, ali ne propratiti to prigovaranjem, uvredama ili hvaljenjem svoga dobročinstva. Povod objave ajeta: "Oni koji troše imetke svoje na Allahovom putu, a onda ono što potroše ne proprate prigovaranjem i uvredama, čeka nagrada u Gospodara njihova" je slučaj Osmana, radijellahu anhu, koji je prilikom opremanja islamske vojske na Tebuk, donio 1000 zlatnika i istresao ih u krilo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon čega ih je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, miješao u svome krilu, govoreći: Osmanu, nakon ovog djela, ne može naškoditi nikakav grijeh.
Ebu Se'id el-Hudri, radijellahu anhu, kaže: Vidio sam tada da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, digao ruke i učio dovu za Osmana, govoreći: 'Gospodaru moj, ja sam zadovoljan s Osmanom pa i Ti budi s njim zadovoljan.' Navodi se da je tako Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, molio sve do zore, pa je objavljen citirani ajet.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prijeti onome koji prigovara nakon učinjenog dobrog djela, da Allah na Sudnjem danu s njim neće razgovarati, niti će ga pogledati, niti od grijeha očistiti, nego će ga žestoko kazniti. Ebu Zerr, radijellahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, napomenuo: Allah na Sudnjem danu neće razgovarati s tri vrste ljudi, niti će ih pogledati, niti od grijeha očistiti, nego će ih žestoko kazniti. Na ovo je Ebu Zerr, radijellahu anhu, rekao: Izgubljeni su i propali!, a onda je upitao: A ko su oni Allahov Poslaniče? Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je odgovorio: Onaj koji nosi dugu odjeću iz oholosti; onaj koji prigovara i vrijeđa za udijeljenu sadaku i onaj koji prodaje robu, lažno se zaklinjući!
Dakle, kada uradimo neko djelo, neka to isključivo bude u ime Allaha i Njegovog zadovoljstva i da u tome osjetimo slast i ljepotu učinjenog djela. Treba po svaku cijenu izbjegavati hvaljenje učinjenim djelom ili, što je još gore, prigovaranje i vrijeđanje nakon tog djela. Djelo se inekako može učiniti, ali ga je veoma teško sačuvati i ne devalvirati. Šejtan, kada nas vež ne može spriječiti da učinimo dobro djelo, radi na tome da ga obezvrijedimo svojim jezicima nakon realizacije tog djela.
Zbog toga je Muhammed b. Sirin, veliki islamski učenjak iz druge generacije muslimana, nakon što je čuo nekog muslimana kako se hvališe drugom čovjeku djelima koja je učinio, savjetovao tog čovjeka: Šuti, jer nema sevapa od dobrih djela koja se nabrajaju.
