Udruženje "Most povjerenja"

VIŠEZNAČAN I DVOSMISLEN GOVOR

To je forma govora koja je često prisutna među ljudima, ali joj oni ne pridaju puno značaja, smatrajući da nije štetna i opasna poput, npr. Laži i sl. Međutim, ovakva upotreba jezika je, na neki naćin, u ravni laži i potrebno je biti oprezan kada je ova forma izražavanja u pitanju. Naime, višeznačan i dvosmislen govor je izgovaranje riječi koja ima jedno značenje, ali se misli na neko drugo značenje koje ta riječ nosi, a koja je u suprotnosti s prvim značenjem te riječi. To je ustvari, neka vrsta prevare i obmane.

Islamski učenjaci su o ovoj formi izražavanja rekli sljedeće: Ukoliko za to postoji neki opravdan, šerijatski, razlog koji nosi opće koristi, onda je dozvoljeno koristiti takve riječi. Ako za to ne postoji opravdan razlog, onda je to pokuđeno, ali nije strogo zabranjeno koristiti dvosmislene riječi, osim u slučaju ako se time nastoji nepravedno uzeti nečije pravo ili negirati istina. U tom slučaju to postaje strogo zabranjeno – haram.

Sufjan b. Esed, radijellahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vezi s tim rekao: Velika je prevara da svome bratu govoriš nešto, i da ti on vjeruje, a ti, u osnovi, govoriš laž.

Ibrahim en-Neha'i, poznati učenjak iz generacije tabi'ina, navodi primjer kada je dozvoljeno koristiti dvosmislene riječi, pa kaže: Ako neko čuje da si o njemu nešto rekao, ti reci: 'Allah Uzvišeni najbolje zna jesam li o tebi išta rekao', pa taj pomisli da negiraš da si išta rekao o njemu, a tvoj je cilj kazati da Allah Uzvišeni najbolje zna to što si o njemu govorio.

SAŠAPTAVANJE DVOJICE U PRISUSTVU TREĆEG

Ukoliko se u jednom društvu nađu tri osobe, onda je dvjema osobama zabranjeno sašaptavanje u prisustvu treće. To se temelji na hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji prenosi Abdullah b. Omer, radijellahu anhu,: Ako se nađu tri osobe, neka se, onda, dvije osobe ne sašaptavaju u prisustvu treće.

U predaji Ibn Mesu'uda, radijellahu anhu, koju bilježe Buhari, Muslim, Tirmizi, Ebu Davud i Ibn Madže, isti autori koji bilježe i prethodno predanje Abdullaha b. Omera, radijellahu anhu, pojašnjava se da će treću osobu sašaptavanje ražalostiti.

Pojašnjavajući tu situaciju Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u predajama koje smo citirali, zabranjuje sašaptavanje dvojice u prisustvu trećeg, sve dok se skupina ne poveča. Kada bude više ljudi, onda ta zabrana prestaje važiti. To vidimo iz Ebu Davudove predaje u kojoj Ebu Salih pita Ibn Omera, radijellahu anhu,: A šta ako budu četvorica? On je odgovorio: Onda nema smetnje!

To je i logično, jer će uvijek treća osoba misliti da druge dvije osobe nešto o njoj govore ili joj spremaju nešto što će se negativno na nju odraziti.

To se jasno nazire u Tirmizijevoj predaji: Sašaptavanje dvojice u prisustvu treće osobe, uznemirava vjernika, a Allah Uzvišeni ne voli takvo uznemiravanje!

PRIGOVARANJE ZA UČINJENO DOBRO DJELO

Prigovaranje za učinjeno djelo u islamu se definira kao veliki grijeh. To se posebno odnosi na slučaj kada se nekome da sadaka. Allah Uzvišeni o tome nedvosmisleno u Kur'anu kaže: "O vjernici, ne kvarite milostinju prigovaranjem i uvredama, kao što to čine oni koji troše imetak svoj da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet; oni su slični litici sa oskudnom zemljom kad se na nju sruči pljusak, pa je ogoli: oni neće dobiti nikakvu nagradu za ono što su radili. – A onima koji neće da vjeruju Allah neće ukazati na pravi put." (El-Bekare, 264)

Imam Kurtubi, tumačeći ovaj ajet, navodi da se ovdje poredi onaj koji djela ne čini u ime Allaha Uzvišenog s glatkom stijenom ili kamenom, na kojoj ima, doduše, nešto zemlje, pa se čini da je ta zemlja plodna i korisna. Međutim, kada naiđe bujica, ona tu stijenu ostavlja glatkom i razotkriva je, kao što prigovaranje i licemjerstvo, pri činjenju djela, razotkriva neiskrenost nijjeta njihovog počinioca. Kurtubi posebno potcrtava da većina islamskih učenjaka tu vrstu sadake, za koju se prigovara, Allah Uzvišeni ne prima, tako da ona biva posebno obilježena i označena, pa je melek koji piše dobra djela uopće i ne evidentira.

Islamski učenjaci se razilaze tretirajući ovu tematiku. Jedni kažu da onaj koji udijeli sadaku, pa poslije prigovori, nema nikakvog sevapa od tog djela i bit će grešan zbog prigovora. Drugi smatraju da on zbog toga gubi sevap, ali nema grijeha. Treći, pak, drže da ima nagradu, ali ona nije uvećana, i uz to će biti grešan zbog prigovora.

Allah ne voli čovjeka koji učini neko dobro djelo pa poslije prigovori zbog toga što je uradio. Otuda, Allah Uzvišeni pohvaljuje osobu koja učini dobro djelo, koje ne poprati s prigovaranjem i uvredama. On kaže: "One koji troše imetke svoje na Allahovom putu, a onda ono što potroše ne poprate prigovaranjem i uvredama, čeka nagrada u Gospodara njihova, - nićega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati." (El-Bekare, 262)

Nakon toga, Uzvišeni odmah napominje: "Lijepa riječ i izvinjenje vredniji su od milostinje koju prati vrijeđanje." (El-Bekare, 222)

I onda, u trećem ajetu, u tom nizu, kaže: "O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama..."

Vjernik treba učiniti ono što je učinio Osman b. Affan, radijellahu anhu, tj. učiniti dobro djelo, ali ne propratiti to prigovaranjem, uvredama ili hvaljenjem svoga dobročinstva. Povod objave ajeta: "Oni koji troše imetke svoje na Allahovom putu, a onda ono što potroše ne proprate prigovaranjem i uvredama, čeka nagrada u Gospodara njihova" je slučaj Osmana, radijellahu anhu, koji je prilikom opremanja islamske vojske na Tebuk, donio 1000 zlatnika i istresao ih u krilo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon čega ih je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, miješao u svome krilu, govoreći: Osmanu, nakon ovog djela, ne može naškoditi nikakav grijeh.

Ebu Se'id el-Hudri, radijellahu anhu, kaže: Vidio sam tada da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, digao ruke i učio dovu za Osmana, govoreći: 'Gospodaru moj, ja sam zadovoljan s Osmanom pa i Ti budi s njim zadovoljan.' Navodi se da je tako Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, molio sve do zore, pa je objavljen citirani ajet.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prijeti onome koji prigovara nakon učinjenog dobrog djela, da Allah na Sudnjem danu s njim neće razgovarati, niti će ga pogledati, niti od grijeha očistiti, nego će ga žestoko kazniti. Ebu Zerr, radijellahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, napomenuo: Allah na Sudnjem danu neće razgovarati s tri vrste ljudi, niti će ih pogledati, niti od grijeha očistiti, nego će ih žestoko kazniti. Na ovo je Ebu Zerr, radijellahu anhu, rekao: Izgubljeni su i propali!, a onda je upitao: A ko su oni Allahov Poslaniče? Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je odgovorio: Onaj koji nosi dugu odjeću iz oholosti; onaj koji prigovara i vrijeđa za udijeljenu sadaku i onaj koji prodaje robu, lažno se zaklinjući!

Dakle, kada uradimo neko djelo, neka to isključivo bude u ime Allaha i Njegovog zadovoljstva i da u tome osjetimo slast i ljepotu učinjenog djela. Treba po svaku cijenu izbjegavati hvaljenje učinjenim djelom ili, što je još gore, prigovaranje i vrijeđanje nakon tog djela. Djelo se inekako može učiniti, ali ga je veoma teško sačuvati i ne devalvirati. Šejtan, kada nas vež ne može spriječiti da učinimo dobro djelo, radi na tome da ga obezvrijedimo svojim jezicima nakon realizacije tog djela.

Zbog toga je Muhammed b. Sirin, veliki islamski učenjak iz druge generacije muslimana, nakon što je čuo nekog muslimana kako se hvališe drugom čovjeku djelima koja je učinio, savjetovao tog čovjeka: Šuti, jer nema sevapa od dobrih djela koja se nabrajaju.

HVALJENJE DRUGE OSOBE

Kako god svoj jezik moramo čuvati od proklinjanja, napadanja i kritikovanja drugih osoba, isto tako treba voditi računa da ne pretjeramo u hvaljenju drugih osoba, upravo zbog toga što takvo naše ponašanje može biti itekako kontraproduktivno i pospješiti, u slučaju određenih osoba, hvalisavost, narcisoidnost, oholost i zadovoljstvo onim što je do tada učinjeno.

Poslanik islama, sallallahu alejhi ve sellem, u predaji Ebu Musaa el-Eš'arija, radijellahu anhu, ukazujući na štetnost korištenja jezika u ove svrhe, kritikovao je ljude koji su prekomjerno hvalili jednog čovjeka: Upropastili ste ga i uništili!

Dakle, treba voditi računa da nekoga prekomjerno ne hvalimo, pogotovo kada je ta osoba prisutna. U tome čovjek treba imati mjeru. U predaji Ebu Bekreta, radijellahu anhu, kaže da je neki čovjek pohvalio drugoga u prisustvu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa mu on reče, ponavljajući to nekoliko puta: Teško tebi! Glavu si mu skinuo! Ako nekoga već morate hvaliti, onda kažite: 'Ja ga takvog poznajem, a Allahu će polagati račun, i ni za koga ne tvrdim da je bezgrešan prema Allahu.'

Ne očekuj zahvalnost ni od koga

Allah je ljude stvorio da Ga spominju i sjećaju Ga se. Dao im je opskrbu da bi Mu zahvalni bili. No, većina ljudi ne misli o Njemu i svoju hvalu iskazuje nekome mimo Njega. Osjećaji nevjerstva, poricanja i nijekanja blagodati obuzimaju duše, zato se ne čudi ako neki ljudi poreknu neko tvoje dobro djelo, zaniječu tvoje dobročinstvo i zaborave tvoju dobrotu. Naprotiv, samo zbog toga što si im dobro učinio, očekuj da te neprijatelji napadnu, da ti zavide i mrze te. "A prigovaraju samo zato što su ih Allah, iz obilja Svoga, i Poslanik Njegov imućnim učinili." (Et‐Tevba, 74).

Ako zaviriš u knjigu ovoga života, naići ćeš u njoj na priču o ocu koji je odgojio svog sina, hranio ga, oblačio, podučavao, koji je bio budan da bi njegov sin mogao spavati, bio žedan da bi on pio, umarao se da bi on odmarao. No, kada je sin porastao i ojačao, prema ocu ponašao se kao prema psu olinjalom, ponižavao ga, prezirao, grdio, sramotio i tukao.

Zato neka se smire oni čiju su dobrotu mnogi ljudi prezreli i zanemarili i čija je volja klonula. Neka se raduju nagradi koju će im dati Onaj Čije riznice ne mogu presahnuti.

Ovim jetkim riječima ne želim te odvratiti od činjenja dobra, nego te savjetujem da budeš spreman na nijekanje i poricanje dobročinstva koje učiniš. Zato ne padaj u očaj kada vidiš ljude kako to čine.

Dobra dijela čini u ime Allaha, jer ti si u svakom slučaju pobjednik. Tako ti neće štetiti njihovo nijekanje, ni prezir. Potom zahvaljuj Allahu jer si dobročinitelj, a oni grešnici, a ruka koja daje bolja je od one koja je škrta, vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo!" (Ed‐Dehr, 9)

Velik broj pametnih ljudi ne može se načuditi koliko obični ljudi niječu blagodati, kao da nisu riječi Uzvišenog kojima on opisuje takvu vrstu ljudi: "On nastavlja, kao da Nam se nije ni obraćao molbom zbog nevolje koja ga je bila zadesila. Tako se nevjernicima čini lijepim ono što rade." (Junus, 9).

Stoga se nemoj začuditi kad nerazumnom čovjeku pokloniš olovku, pa ti on njome napiše kakvu porugu, ili ako mu pokloniš lijep štap na koji se može oslanjati i stoku svoju tjerati, pa ti on njime glavu odrubi. Ovo je princip kod nerazumnih ljudi kada je riječ o Allahovim blagodatima, pa šta onda ti i ja očekujemo?!