Korisni tekstovi

HVALJENJE I UZDIZANJE NAD DRUGIMA

Hvaljenje i uzdizanje nad drugima veoma često se manifestira našim jezicima. To su osobine koje su prezreli Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,. Allah Uzvišeni to jasno napominje kada kaže: "On dobro zna sve o vama, otkad vas je stvorio od zemlje i otkad ste bili zameci u utrobama majki vaših; zato se ne hvališite bezgrešnošću svojom – On dobro zna onoga koji se grijeha kloni." (En-Nedžm, 32)

Svaka vrsta hvalisavosti i oholosti, čime se uzdiže iznad drugih, zabranjena je. Allah takve ne voli. On kaže: "I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog." (Lukman, 18)

Oholost i hvalisanje dovelo je Iblisa do kufra i Allahovog prokletstva. On se nije pokorio Ademu, alejhis-selam, zbog svoje obijesti, hvalisavosti i uzdizanja nad drugim ljudima. Allah o tome jasno kaže: "A kad rekosmo melekima: Poklonite se Ademu!, oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i postade nevjernik." (El-Bekare, 34)

Budući da su svi ljudi nastali od zemlje i da su svi bili zameci u utrobama svojih majki, onda niko nema prednost nad drugim. Zbog toha Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poučava vjernike da jedni prema drugima budu skromni i da se međusobno jedan nad drugima ne uzdižu. U predaji Ijada bin Himara, radijellahu anhu, on savjetuje: Allah Uzvišeni mi je objavio da budete ponizni jedni prema drugima tako da ne činite nasilje jedni drugima i da se mežusobno jedan nad drugima ne uzdižete. (Muslim)

Koliko je skromnost prema muslimanima lijepa osobina, najbolje će ilustrirati primjeri naših časnih prethodnika. Hasan El-Basri kaže: Skromnost je da izađeš iz svoje kuće i koga god sretneš od muslimana da ga smatraš boljim od sebe.

Jedan čovjek vidio je drugog čovjeka kako se na svome konju oholo ponaša za vrijeme obavljanja hadždža, dok njegove sluge razgone narod ispred njega, kako bi on prošao. Nakon toga, on je tog čovjeka vidio u Bagdadu, kako bos, čupav i zapušten hoda, pa ga je upitao: Šta se dogodilo sa tobom?, a on mu odgovori; Ja sam se na mjestu gdje ljudi treba da budu skromni oholio i uzdizao, pa me Allah, na mjestu gdje se ljudi uzdižu, ponizio.

Hvalisanje, uzdizanje i oholjenje često se manifestiraju jezikom. Znajući za drastično rigorozan stav islama prema tim osobinama, treba da se trudimo i u svojoj svakodnevnici izbacimo ili minimiziramo ove loše osobine.

(Jezik – mač sa dvije oštrice, dr. Šefik Kurdić)

SVAĐA

Svađa obično nastaje kao pretjerivanje u govoru kako bi se ostvarila materijalna ili neka druga korist. Znajući u kakve neugodnosti svađa može dovesti neku osobu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je to posebno isticao i na to itekako upozoravao. U predaji Aiše, radijellahu anha, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, jasno naglašava: Allahu je najmrži žestoki svađalica.

Svađa izraste iz nadmetanja i rasprave. Naime, osoba koja osjeti da ga je druga osoba nadvladala, obićno se prepušta svađi. Često svađa, nažalost, dovede do nesagledivih negativnih posljedica, što jasno govori o našoj obavezi da svoj jezik pokušamo udaljiti od ove aktivnosti koja lahko može devalvirati naša brojna pozitivna dostignuća.

NADMETANJE I RASPRAVA

Nadmetanje i rasprava su česte posljedice djelovanja jezika. One, uglavnom, izrode oholost, mržnju i svađu. Otuda je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, takvu aktivnost jezika definirao pogubnom, kao što vidimo u predaji Abdullaha bin Abbasa, radijellahu anhu, u kojoj Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, jasno naglašava: Nemoj se nadmetati u govoru sa svojim bratom, nemoj se ismijavati s njim i nemoj mu obećavati ono što nećeš ispuniti." (Et-Tirmizi)

U drugoj Ibn Abbasovoj predaji, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorava: Dovoljno je čovjeku grijeha da bude uporan u svađi i raspravi. (Et-Tirmizi)

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, garantira džennetske ljepote onome ko ostavi raspravu, nadmetanje i svađu i to kada bude u pravu, ne želeći time izazvati nesporazume i još veće nedoumice. U predaji Enesa bin Malika, radijellahu anhu, Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ovako obećava: Ja garantiram dvorac u podnožju Dženneta onome ko ostavi raspravu, pa makar bio u pravu; garantiram dvorac u sredini Dženneta onome ko ostavi laž, pa makar i u šali, i garantiram dvorac u najljepšem dijelu dženneta onome čije ponašanje bude lijepo.

Prethodne generacije muslimana i islamski učenjaci prije nas definirali su pogubnost djelovanja jezika, pa su se maksimalno čuvali od toga. Brojni su savjeti prethodnika koji ukazuju na štetnost nadmetanja i raspravljanja. Evo samo nekih:

Navodi se da je Isa, alejhis-selam, savjetovao: Onaj ko puno laže gubi ljepotu; ko raspravlja s ljudima, nestaje mu dostojanstva; ko se puno brine, oboli mu organizam, a ko ima loš ahlak, kažnjava sam sebe.

Mudri Lukman ovako savjetuje svoga sina: Sinčiću, ne raspravljaj sa učenim, pa da te ponize.

Omer bin El-Hattab, radijellahu anhu, podvlači: Nemoj tražiti znanje zbog troje, a nemoj ga ni ostavljati zbog troje. Nemoj ga učiti kako bi se s drugom raspravljao, niti da bi se njime ponosio, niti da bi se njime pokazivao pred drugima. Nemoj ga ostavljati zbog stida da ga tražiš; niti što smatraš da ti ne treba, niti što si zadovoljan svojim neznanjem.

Ebu Derda, radijellahu anhu, upozorava: Dovoljan ti je grijeh da se stalno raspravljaš.

Prenosi se da je Imam Ebu Hanife upitao Et-Taija: Zašto si se povukao? On mu je odgovorio: Kako bi se opirao svome nefsu kada je u pitanju rasprava. Ebu Hanife mu dodade: Prisustvuj skupovima i sijelima, slušaj, ali ne govori. Davud veli: Poslušao sam njegov savjet i nisam našao težeg samosavlađivanja od toga.

Muslim bin Jesar kaže: Dobro se čuvajte rasprave, jer je to trenutak u kojem se učen pokazuje kao neznalica, a šejtan koristi njegovu grešku.

Malik bin Enes upozorava: Rasprava uzrokuje tvrdoću srca i rezultira mržnjom.

Ibn Ebi Lejla kaže: Ne raspravljam sa svojim prijateljem, jer ili ću ga natjerati da slaže ili ću ga rasrditi.

Bilal bin Sad veli: Kada vidiš čovjeka da puno priča, da mnogo raspravlja i da je zadivljen svojom pričom, neka znaš da je propao.

Mejmun bin Mihran je upitan zbog čega je ostavio svog brata bez odgovora nakon postavljenog pitanja, na šta je on mudro odgovorio: Zato što ne želim da se s njim raspravljam ili svađam.

PONIŽAVANJE, UZNEMIRAVANJE, PODRUGIVANJE I ISMIJAVANJE

Negativne posljedice djelovanja našeg jezika mogu se manifestirati u ponižavanju, uznemiravanju, podrugivanju i ismijavanju drugih. Treba se truditi da naš govor oslobodimo od spomenutih negativnih osobina. Allah Uzvišeni jasno zabranjuje takvu vrstu odnosa prema drugima, rekavši: "O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu!" (El-Hudžurat, 11)

Uznemiravanje i vrijeđanje vjernika posebno je naglašeno kao težak grijeh. Allah Uzvišeni o tome veli: "A one koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh!" (El-Ahzab, 58)

Druge osobe mogu biti uznemiravane na razne načine. Najčešće se to čini jezikom. Posebno se u hadisima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, naglašava opasnost uznemiravanja komšija. Tako u hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, radijellahu anhu, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, precizno napominje: "KO vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ne uznemirava svoga komšiju." (Buhari i Muslim)

U jednoj Buharijinoj predaji, koju prenosi Ebu Šurejh, radijellahu anhu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je tri puta izgovorio zakletvu: Allaha mi, neće vjerovati!, pa je na pitanje ashaba: A ko to, Allahov Poslaniče?, odgovorio: Onaj čiji komšija nije siguran od njegovog uznemiravanja!

Ebu Hurejre, radijellahu anhu, prenosi da je neki čovjek došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, žaleći se na komšiju koji ga je uznemiravao. To je činio dva ili tri puta. Nakon što je uznemiravanje potrajalo, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je tom čovjeku savjetovao da iznese stvari iz svoje kuće i ostavi ih pored puta. Kada je to uradio, ljudi su se raspitivali za razlog, pa kada su saznali, proklinjali su njegovog komšiju, nakon čega mu je taj komšija došao i rekao mu: Vrati svoje stvari! Od mene nećeš doživjeti više ništa što ćete uznemiriti. (Ebu Davud)

Posebno, opet, treba voditi računa da ni jezikom ne uznemirimo i ne uvrijedimo osobu koja voli Allaha i koju Allah voli. Dakle, radi se o krajnje pobožnim i bogobojaznim osobama. Ebu Hurejre, radijellahu anhu, prenosi hadisi-kudijju u kojoj Poslanik islama, sallallahu alejhi ve sellem, najavljuje Allahov rat takvim osobama. On kaže: Allah Uzvišeni je rekao: "Ko uznemiri Moga pravog roba (evliju), Ja ću mu najaviti rat!!!"

Analizirajmo: koliko mi koristimo svoj jezik u ponižavanju, uznemiravanju, podrugivanju i ismijavanju drugih osoba?

PJESMA I POEZIJA

Pjesma i poezija mogu biti dobre i pozitivne ako afirmiraju istinu, a mogu, takođe, biti loše i negativne ako afirmiraju zlo, nemoral i nepravdu. One su kao nož koji ima dvije oštrice: ako se upotrijebi za dobro – rezultira dobrim, a ako se upotrijebi za zlo – rezultira zlom!

Nažalost, mnogi ljudi koriste se jezikom, kada je u pitanju pjesma ili poezija, veličajući strasti, pohote, opisujući žensko tijelo, podstičući na nemoral i destruktivno djeluju na čitaoca ili slušaoca. Takva vrsta pjesme ili poezije islamom je energično zabranjena.

'Abdullah b. Omer, radijellahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: Da se nekome od vas utroba napuni gnojem, bolje mu je nego da se napuni poezijom.

Pod tim se, naravno, podrazumjeva poezija koja destruktivno djeluje i odvodi od Kur'ana, sunneta i islamskih propisa. U tom smislu je i Allah Uzvišeni osudio pjesnike i one koji ih slušaju: "A zavedeni slijede pjesnike. Zar ne znaš da oni svakom dolinom blude i da govore ono što ne rade, tako ne govore samo oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji često Allaha spominju, i koji uzvraćaju kad ih ismijavaju." (Eš-Šu'ara', 224-227)

Dakle, ovdje se misli na one pjesnike koji su zavedeni i koji druge zavode i odvode od Allahovog puta, a ne one, koje Allah izdvaja, koji vjeruju, rade dobra djela i Allaha spominju. Nažalost, danas brojni autori pjesama i poezije odvode od Allahovog puta, afirmiraju nemoral i zavode ljede na stranputicu, tako da bi se mnoge današnje pjesme svrstati u nedozvoljene. Mi treba da čuvamo svoj jezik od citiranja, recitiranja i pjevanja takvog sadržaja, kako se ne bismo strovalili u ambis grijeha.