Korisni tekstovi

Adabi lijepog odnosa prema časnom Kur'anu

 

1

Kur'an je Allahov govor, objavljen Muhammed s.a.v.s.,njegove riječi su mudžiza (nadnaravna pojava), a njegovo čitanje je ibadet, prenešen je mutevatir predajom (predaja koju prenosi veliki broj prenosilaca hadisa) i zapisan između korica Mushafa od početka sure El-Fatiha do kraja sure En-Nas.

Poslanik s.a.v.s. je zapamtio i shvatio časni Kur'an, i učio ga je pred Džibrilom, alejhisselam, a zatim su ga ashabi učili pred Poslanikom s.a.v.s.

Od adaba lijepog odnosa prema časnom Kur'anu je da se za njegovo čitanje izabere mjesto i položaj koji mu priliče,da se bude pod abdestom i okrenut prema Kibli. Rekao je Uzvišeni: "On je, zaista, Kur'an plemeniti, u Knjizi brižljivo čuvanoj, dodirniti ga smiju samo oni koji su čisti." (El- Vaki'a 77-79)

 Obaveza je muslimanu, kada hoće čitati Kur'an, da prouči isti'azu (koja glasi: E'uzu billah-i-mine-š-šejtani-r-radžim), a mustehab je da prouči bismillu na početku svake sure, osim na početku sure Et-Tevbe."Kada hoćeš da učiš Kur'an, zatraži od Allaha zaštitu od šejtana prokletog" (En-Nahl 98.)

Prilikom učenja Kur'ana treba biti skrušen, razmišljati o onome što se uči, biti srcem prisutan i razumjevati značenja i tajne Kur'ana. Kaže Uzvišeni: "Kako oni ne razmisle o Kur'anu, ili su im na srcima katanci." (Muhammed 24.)

Ne treba žuriti prilikom učenja Kur'ana, jer Uzvišeni kaže: "I izgovaraj Kur'an pažljivo.“ (El- Muzemmil 4.)

Ako učač ne može učiti Kur'an po tertilu (pažljivo izgovaranje Kur'ana), nastojat će da popravlja izgovoranje kur'anskih ajeta shodno njegovim mogućnostima. Poslanik s.a.v.s. je rekao:"Onaj koji vješto uči Kur'an je u društvu časnih i čestitih pisara (meleka), a onaj koji ga uči sa teškoćom, zamuckujući ima dvije nagrade."

Kada vjernik čuje nekog da uči Kur'an treba da šuti i razmišlja o onom što se uči. Rekao je Uzvišeni: "A kad se uči Kur'an, vi ga slušajte i šutite da bi vam se smilovalo." (El- E'araf 204.)

Ako se prouči ajet u kom se spominje sedžda, treba učiniti sedždu, ako se spominje džehennemska vatra treba se utjecati Allahu od nje,ako se spominje Džennet ili dženetlije, treba moliti Allaha dz.š. da ga uvede u Džennet.

Vjernik treba da uči i proučava Kur'an sa poznavaocima kur'anskih znanosti, jer je Poslanik s.a.v.s. rekao: "Neće se sastati vjernici u Allahovoj kući, čitajući Allahovu Knjigu i međusobno je proučavajući, a da se neće na njih spustiti smirenost, prekrit ih milost, okružit ih meleci i da ih Allah neće spomenuti onima (melecima) koji su kod Njega."

Vjernik treba da bude ustrajan u čitanju Kur'ana tako da svaki dan odredi dio vremena za učenje Kur'ana. Kaže Poslanik, s.a.v.s.: "Ponavljajte ovaj Kur'an, tako mi Onog u čijoj ruci je Muhammadova duša, on brže izmiče od deve iz njenog povotca."

Ahlak muslimana – Ponašanje i moral svakog muslimana   (Grupa autora)

SULTAN SULEJMAN I STARICA

Sultan Sulejman, jedan od najmoćnijih Osmanlijskih sultana , želio je da sagradi najveću i najljepšu džamiju, kakvu niko nikada do tada nije sagradio, kako to i dolikuje njegovoj slavi i njegovom imenu. Što je naumio, to je i učinio. Izabrao je najljepše mjesto u cijelom Carigradu i, počeo graditi veliku džamuju sa četiri minareta. Nazvana je njegovim imenom, Sulejmanija džamija.. Priča se kako je sultan Sulejman našao najbolje graditelje i sve ih uredno plaćao, čak i više nego što su tražili, kako bi imao što više sevaba od ovoga hairli djela. Često je i sam učestvovao u gradnji džamije. Danima je nadgledao majstore kako rade, a znao je i sam nositi teško kamenje koje je ugrađivano u zidove džamije. Taman kada je džamija bila gotova i, kada će četiri mujezina sa četiri minareta proučiti prvi sabahski ezan i oglasiti poziv na sabah-namaz, sanja on te noći kako od svoga hajrata ima samo polovicu sevaba. Trgne se sultan, začuđen i pomalo ljut, i tako dočeka zoru i prvi ezan. Čim se malo razdani, naredi on da se sazovu njegovi veziri i najučeniji ljudi kako bi se s njima posavjetovao. Kada sultan ispriča svoj san, oni mu rekoše da u gradnji džamije, zasigurno ima još neko udjela. Sultan posla svoje glasnike da se raspitaju je li ko mimo njegova znanja nešto plaćao ili darivao za gradnju džamije. Tek nakon nekoliko dana, dovedoše pred sultana jednu skromnu staricu. Objasniše mu da ona živi sama u jednoj trošnoj kućici, i da se prehranjuje tako što svaki dan prosi po carigradskim ulicama. - Pa zašto ste mi, onda, doveli ovu staricu? - upita sultan. - Čestiti padišahu, ona kaže da je jednoga dana, kada je vidjela da se pravi nova džamija, kupila dvije-tri kile kreča i ubacila ih u carsku krečanu, eto, zato smo je doveli - rekoše njegovi stražari. - A, od čega živiš, čestita starice? - blago je upita sultan. - Od Allahove milosti, i milostinje dobrih ljudi - majčinskim glasom reče starica. - A koliko si ubacila kreča u carsku krečanu? - ponovo će sultan. - Eh kad bi ja to znala, plemeniti gospodaru. Bila su tri grumena, a svaki je mog'o biti veći od dvije ljudske šake kad se ovako sastave. Sultan ustade, prošeta malo po svojoj carskoj odaji, pa strogim glasom naredi svojim stražarima da mu odmah donesu tri kese zlata. Kada se sluge vratiše, sultan priđe starici, pruži joj tri kese dukata i tiho reče: - Uzmi ovo, od mene na dar. Od danas više nemaš potrebu da prosiš. Starica podiže oči, blago ga pomilova svojim pogledom i, tiho reče: - Plemeniti padišahu, neka ti Allah podari svako dobro i još više blaga, ali nema bogastva na ovome svijetu za koje bi ja prodala svoj hajrat. Zar ti ne znaš da Allah nagrađuje prema nijjetu i uloženom trudu. Insan treba da se trudi onoliko koliko je to u njegovoj moći. Ja sam dala koliko sam mogla i imala , a i ti si. Zato nas je Allah nagradio isto. Sultan obori glavu i duboko uzdahnu. Toga dana, dugo je stajao sam pored prozora zagledan u prelijepu džamiju. Na mjestu gdje je bila starica, i dalje su stajale kese dukata.

pripremila: Adela Hebibović

Porodica kao agens socijalizacije djece i mladih

 

1410477943porodica2

„Analizirajući različite pristupe u definisanju socijalizacije i njene faze, najprihvatljivijom se čini definicija  po kojoj je „socijalizacija složeni, interaktivni odnos pojedinca i društva, vezan za proces usvajanja znanja, stavova, vrijednosti i normi, obrazaca ponašanja, neophodnih za sudjelovanje ličnosti u društvenom životu. „

Porodica igra izvanredno značajnu transmisionu ulogu u socijalizaciji ličnosti povezujući  primarni porodični svijet sa svijetom izvan porodice i obrnuto, unoseći u porodične odnose pozitivne vrijednosti cjelokupnog društvenog sistema u kome žive.

Za zdrav mentalni razvoj djeteta u porodici potrebno je ispuniti određene uvjete kao što su mentalna i moralna zrelost roditelja. Osim toga roditelji trebaju biti pripremljeni i osposobljeni  da se bave odgojnim procesom i da uspostvaljaju zdravu emocionalnu klimu  i povezanost sa djecom i drugim članovima porodice.

U porodici dijete spoznaje društvene odnose u kojima će on, nakon napuštanja porodičnog kruga, iznalaziti puteve radi postizanja odgovarajućeg profesionalnog i socijalnog statusa. Kojim putevima, kako i zašto, upravo takvim stazama treba ići, dijete spoznaje u uvjetima karakterističnih procesa koji se odvijaju unutar porodice: aktivnim sudjelovanjem u životu porodice, imitacijom shvatanja, uvjerenja i životnih stilova roditelja, usvajanjem moralnih standarda i drugih društvenih vrjednota koje roditelji odobravaju, doživljajem brige i ljubavi važnih za kogitivni razvoj, afektivnih osobina ličnosti djeteta kao i uticajima koji rezultiraju iz ukupne porodične atmosfere.

U porodici se udaraju osnove  ukupne socijalizacije ličnosti, što u znatnoj mjeri određuje kasnije socijalno ponašanje djece i maloljetnika. 

Mladi su u svakodnevnim socijalnim interakcijama povezani sa tri agensa socjalizacije: grupom vršnjaka, školom i porodicom. Svaka od ovih veza čini kanal za komunikaciju i prijenos normi ponašanja. Slabe veze s primarnim izvorima socijalizacije čine djecu osjetljivim i rizičnim za poremećaje u socijalnom ponašanju. „

Preuzeto iz „Socijalni rad i maloljetnička delikvencija u zajednici“  Nijaz Karić

3- 250 pitanja i odgovora o životopisu Allahovog Poslanika, Muhammeda, a.s.

-          Ko se brinuo o Poslaniku, a.s., nakon smrti njegove majke Amine?

O Allahovom Poslaniku, a.s., se, nakon smrti majke Amine, brinuo njegov djed Abdu-l-Muttalib

-          Koliko je Allahov Poslanik, a.s., imao godina kada mu je preselio djed Abdu-l-Muttalib?

Allahov Poslanik, a.s., je tada imao 8 godina.

-         prophet muhammad p b u h  name by youssefdesign-d5cp9va

 

      Ko se brinuo o Allahovom Poslaniku, a.s., nakon smrti njegovog djeda?

Nakon djedove smrti brigu o Allahovom Poslaniku, a.s., preuzeo je njegov amidža Ebu Talib.

-          Koji je posao radio Allahov Poslanik, a.s., u djetinstvu, kao i svi ostali Allahovi poslanici?

Allahov Poslanik, a.s., je u djetinstvu bio pastir.

-          Koliko je Allahov Poslanik, a.s., imao godina kada je prvi put otišao radi trgovine i gdje je to bilo?

Allahov Poslanik, a.s., je tada imao 12 godina. To je bilo putovanje u Busru, u Šamu (grad na jugu Sirije).

-          Ko je bio svećenik kojeg je Allahov Poslanik, a.s., sreo na tom putovanju i tom prilikom ga obavijestio o poslanstvu koje će mu biti povjereno?

Bio je to kršćanski svećenik po imenu Behira.

Izvor: 250 pitanja i odgovora o životopisu Allahovog Poslanika, Muhammeda, a.s.

Autor: Nesiba Mahmud Talib

Pripremila: Adela Hebibović

NEGATIVNI ASPEKTI JEZIKA

1

Svaki vjernik je obavezan čuvati svoj jezik od bilo kakvog govora koji mu neće donijeti korist. Sunnet je kloniti se govora koji je beskoristan, upravo zbog toga što ponekad i dozvoljen govor može da vodi u ono što je pokuđeno ili zabranjeno. A upravo je čuvanje od grijeha najvažnije u životu svake osobe.

Čovjek se jedino šutnjom ili kontroliranim govorom može spasiti od grijeha koji izaziva jezik. Otuda Poslanik islama, sallallahu alejhi ve sellem, izuzetno hvali šutnju i podstiče na nju. Abdullah b. Amr, radijellahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: Spasio se onaj koji šuti! Prenosi se da je Mudri Lukman govorio:“ Šutnja je mudrost, ali je malo onih koji je primjenjuju!“

Imam Šafija je rekao: Kada neko želi da govori, neka dobro razmisli prije nego to izgovori, pa ako ke korisno to čto je htio reći,neka kaže, a ako nije, bolje mu je da šuti.

'Ukbe b. 'Amir, radijellahu anhu, prenosi da je upitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „U čemu je spas?“, na šta mu je on odgovorio: „Čuvaj svoj jezik, budi zadovoljan s kućom koju posjeduješ i plači zbog grijeha koje si počinio!“

Sufjan b. 'Abdullah es-Sekafi, radijellahu anhu, kaže da je zamolio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:“ Allahov Poslaniče, reci mi nešto o islamu čega ću se pridržavati“, na šta mu je on odgovorio: Reci: „Vjerujem u Allaha, i na tome ustraj!“ On je ponovo zapitao: „Čega se najviše, Allahov Poslaniče, trebam plašiti?“, a on mu pokaza na jezik i reče: „Ovoga!“

Ebu Musa el-Eš'ari,radijellahu anhu, prenosi da je upitan Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, o tome koji je musliman najbolji, pa je odgovorio: „Onaj od čijeg su jezika i ruku sigurni ostali muslimani.“

Kolika može biti šteta od izgovorene riječi, ukoliko se istinski ne promotri ono što se izgovara, najbolje će ilustrirati sljedeći hadis, koji Ebu Hurejre, radijellahu anhu, prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:“ Čovjek nekada izgovori riječ kojoj ne prida nikakvu važnost, pa će zbog nje padati u vatru toliko duboko kolika je razdaljina izmeđuistoka i zapada.“

Uistinu treba biti oprezan prilikom govora, jer svaka riječ može izazvati ili Allahovu milost ili Njegovu srdžbu. Ebu Hurejre, radijellahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio: „Čovjek nekada izgovori riječ kojoj ne prida važnost, a kojom nije Allah zadovoljan, pa ga zbog nje baci u Džehennem!“

Svaki govor, bez spominjanja Allaha Uzvišenog, je rizičan. Otuda se, Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, hadis doima sasvim upozoravajuće, kada u predaji Abdullaha b. Omera, radijellahu anhu, ističe: „Ne govorite puno bez spominjanja Allaha jer mnogo govora bez spominjanja Allaha Uzvišenog čini srce grubim i okorjelim, a od Allaha Uzvišenog najudaljeniji su oni Njegovi robovi čija su srca gruba!“

Vjernik, prije nego izgovori neku riječ, obavezno razmisli o njoj i eventualnim posljedicama koje bi te riječi mogle proizvesti. Zato Hasan el-Basri, aktualizirajući ovaj problem, navodi da su neki prethodnici govorili:“ Jezik vjernika je iza srca. Kada hoće nešto kazati prvo dobro analizira srcem, pa tek onda izgovori jezikom. Za razliku od njega, jezik dvoličnjaka je ispred srca. Kada hoće nešto kazati, to izgovori jezikom, a da to prethodno ne analizira srcem.“

Koliko jezik može nanijeti štete čovjeku najbolje potvrđuje jedna predaja, koju prenosi Ebu Se'id el-Hudri, radijellahu anhu, a u kojoj se prepoznaje zabrinutost drugih čovjekovih organa koji se plaše njegovog djelovanja: „Kada čovjek osvane, svi njegovi organi opominju jezik i kažu mu: Boj se Allaha, zbog nas, jer ako si ti ispravan i mi smo ispravni, a ako ti posrneš i mi ćemo s tobom!“

Neki Isaovi, alejhis-selam, savremenici su ga zamolili da im ukaže na djelo koje će ih uvesti u Džennet, pa im je on savjetovao: „Nemojte nikako govoriti!!!“, a na njihovu konstataciju da to nikako ne mogu primjeniti i da moraju govoriti, on je rekao: „Onda govorite samo dobro!!!“

Još jedna izreka se veže za Allahovog poslanika Isaa, alejhis-selam, koji je, kako se navodi, rekao: „Ibadet se sastoji od deset dijelova. Devet njih je u šutnji, a deseti je u izbjegavanju ljudi.“

Prve generacije muslimana su jasno definirale ovaj mali organ u ljudskom tijelu i itekako su vodile računa kanališu njegovo kretanje dok su njegovu aktivnost pokušavali svesti na afirmiranje istine i manifestiranje dobra. Koliko je svijest prvih muslimana bila prisutna prilikom upotrebe jezika, najeklatantnije će nam dočarati neki primjeri koje ćemo ovom prilikom navesti.

Ebu Bekr, radijellahu anhu, je, npr., stavljao kamenčiće u usta kako bi što manje govorio. Pokazivao je na svoj jezik i govorio: „Ovaj organ mi je donio brojne nevolje i belaje i doveo me do ivice propasti!“

Poznati ashab Ebu-d-Derda', radijellahu anhu, lijepo savjetuje:“ Neka ti uši dobro slušaju šta usta govore, jer su ti data dva uha, a samo jedna usta, kako bi više slušao nego govorio!“

Koliko su svjesni vjernici vodili računa o opasnosti jezika koji vreba čovjeka u svakom trenutku najbolje ilustriraju primjeri Mensura b. el-Mu'tezza i Rebi'a b. Hajsema. Naime, Mensur b. Mu'tezz četrdeset godina nije progovorio nakon obavljenog jacijskog namaza, želeći da mu posljednje riječi prije spavanja budu zikr Allaha Uzvišenog koji je obavio u namazu i kako u govoru nakon namaza ne bi, eventualno, izgovorio nešto što bi devalviralo taj zikrullah! Rebi' b. Hajsem, opet, nije progovorio punih dvadeset godina nešto što tretira dunjaluk i ovosvjetske teme! Kada bi se probudio u zoru, uzeo bi papir i olovku i zapisivao bi sve što bi rekao i izgovorio toga dana, a onda bi naveče sve to analizirao!

Čovjek, doista, ima brojne mahane koje je nemoguće izbrojati. One bivaju skrivene ukoliko ih ne otkrije jezik i ne približi drugima. Imam Nevevi prenosi zanimljiv dijalog Kajsa b. Sa'ide i Eksemab. Sajfija. Jedan od njih dvojice je upitao drugoga: „Jesi li uspio pobrojati ljudske mahane?“, a on mu odgovori:“ Njih je nemoguće pobrojati! Nabrojao sam do sada osam hiljada različitih ljudskih mahana, i otkrio, tom prilikom, jednu osobinu i kvalitetu, ko je bude zadobio i njome se okitio – sakrit će sve mahane koje ima!“ Prijatelj ga je upitao: „A koja je to osobina i kvaliteta?!“, a on je odgovorio: „Čuvanje jezika!“

Prenosi se da je Abdullahb. Mes' ud, radijellahu anhu, dok je boravio na Saffi i učio telbijju, obrativši se svome jeziku, kazao: „Jeziku, izgovori dobro – pa ćeš zaraditi, a prešuti zlo – pa ćeš biti spašen, prije nego se moradneš kajati!“ Prisutni, čuvši te riječi, upitaše ga: „Je li to tvoj govor ili si te riječi čuo od nekoga?“ Odgovorio je:“ Ne, nisu moje riječi, već sam čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada kaže: Čovjek većinu grešaka načini jezikom!“

Nakon svega spomenutog, doima se sasvim logičkim zaključak kraljeva Indije, Kine, Perzije i Bizantije, koji su, kako navodi Ebu Bekr b. 'Ajjaš, aktualizirali opasnost jezika i konstatirali njegovu veliku štetnost i pogubno djelovanje. U ovom kazivanju jedan od četverice kaže:“ Kajem se za ono što sam rekao, ali se ne kajem za ono što nisam rekao!“ Drugi veli:“ Kada izgovorim neku riječ, ona postaje moj gospodar i ja ne mogu da je kontroliram, a kada je ne izgovorim, ja sam njen gospodar, ja nju kontroliram, a ne ona mene!“ Treći reče: „Ja se ne mogu načuditi onome koji govori: ako mu se vrati njegova izjava – naškodi mu, a ako mu se ne vrati – nikakve koristi od nje nema!“ Četvrti dodade: „Da povratim ono što nisam rekao, lakše mi je nego da povratim ono što sam već izgovorio!“

Jezik, uistinu, može izazvati brojne neželjene negativne posljedice svojim djelovanjem. Da bismo neutralizirali, ili bar, u najmanju ruku, minimizirali njegovo štetno djelovanje, moramo razotkriti široku lepezu kanala kojima on pojačava svoju bolest. Ukoliko definiramo te kanale i ograničimo slobodan pristup govoru i riječima u njih, itekako ćemo spriječiti negativne posljedice koje mogu nastati tom prilikom.

Izvor: Jezik-mač sa dvije oštrice