Udruženje "Most povjerenja"

KAKO TREBA POSTUPITI ONAJ KO ČUJE DA SE NEKO OGOVARA?

Onaj ko čuje nekoga da ogovara vjernika, dužan je stati u zaštitu vjernika. Eb-d- Derda', radijellahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ko zaštiti čast muslimana, Allah Uzvišeni će na Sudnjem danu odvratiti vatru od njegovog lica."

Ukoliko se čovjek nalazi na nekom skupu ili sijelu, gdje se ogovara neko od muslimana, dužnost je opomenuti onoga koji ogovara. Ako opomena riječima ne urodi plodom, a iza toga ni sprečavanje rukom, onda je obaveza napustiti to mjesto. Još će se žešće čovjek usprotiviti ogovaranju ukoliko sazna da se ogovara njegov učitelj ili neko ko je poznat po svojoj dobroti, čestitosti i bogobojaznosti.

KADA JE DOZVOLJENO OGOVARANJE?

Ogovaranje, iako je strogo zabranjeno, postaje dozvoljeno u specifičnim situacijama, kada se isključivo tom metodom može postići, šerijatom dopušten, željeni cilj. Islamski učenjaci to dopuštaju u šest slučajeva:

  1. Kada je nekome učinjena nepravda. Onaj kome je nepravda učinjena može otići predstavnicima vlasti i spomenuti konkretan slučaj učinjene nepravde i konkretno ime, kako bi se, mehanizmom vlasti ili suda, navedena nepravda ispravila;
  2. Kada se želi pomoći osobi u ispravljanju negativnosti i vračanju grešnika na put dobra. Dozvoljeno je osobi koja je u stanju spriječiti činjenje negativnih djela, reći: Taj i taj čini to i to, pa ga opomene da to više ne čini! Naravno, njegov cilj je isključivo mijenjanje stanja, a nikako otkrivanje mahana druge osobe ili devalviranje ličnosti te osobe;
  3. Kada stručna osoba bude upitana za neki propis iz neke oblasti, npr., kada pitamo muftiju za fetvu ili mišljenje o tome kako postupiti prema ocu, majci, mužu, ženi isl. Koji su nam učinili nepravdu. Još je bolje, u tom slučaju, izbjegavati konkretno navođenje imena, nego uopćeno pitati: Šta misliš o onome kome su njegov otac, brat ili supruga nanijeli nepravdu?
  4. Kada se upozorava musliman na zlo. To se misli na kritičko ocjenjivanje prenosilaca hadisa i svjedoka, što je, prema konzenzusu islamskih učenjaka, ne samo dozvoljeno, nego i obavezno. Ako se dopusti da svako, bez provjere, prenosi hadise, logički je da će vjera biti falsificirana. Tako je i sa novatorima u vjeri. Na to se mora obavezno upozoriti. Takođe, ako je neko upitan o budućem supružniku ili partneru u nekom poslu, ukoliko takva osoba nije vrijedna i može drugoj osobi nanijeti štetu, dotičnu osobu treba upozoriti riječima: On ti nije dobar bračni drug!, ili: On je loš partner! Ili Nemoj se s njim upuštati u to i to! I sl., i ne treba dalje iznositi detalje, kako bi se izbjeglo govoriti ono što nije neophodno za upozorenje;
  5. Kada neko javno čini grijeh. To je slučaj sa notornim pijanicom, pljačkašem, nemoralnom osobom, koja to čini javno i bez ikakva stida. O tim grijesima i ljudima govoriti, ako to stalno ponavljaju i javno čine, ne spada u ogovaranje. Hasan el-Basri napominje: Za trojicu ne važi ogovaranje: onoga koji slijedi svoje prohtijeve, koji javno čini grijeh i nepravednog vođu, i
  6. Dozvoljeno je spomenuti nečiju lošu osobinu zbog njegovog raspoznavanja. Npr., ako je čovjek poznat po nadimku Razroki, Hromi, Nijemi, Slijepi, Ćelavi i sl., onda je dopušteno spomenuti tu njegovu osobinu isključivo s ciljem raspoznavanja, ali je zabranjeno to činiti s namjerom da se ukaže na njegovu mahanu i nedostatak. Ukoliko postoji mogućnost da se na čovjeka ukaže nekim drugim imenom ili načinom, onda to treba učiniti.
  7. Ogovaranje u šest spomenutih slučajeva postaje dozvoljeno. Njih su islamski učenjaci izveli na temelju vjerodostojnih hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

ŠTA SPADA U OGOVARANJE?

Islamski učenjaci smatraju da je ogovaranje kada se spomene neka osoba po onome što ona ne voli, bilo da se radi o njenoj tjelesnoj osobini, o njenom prakticiranju vjere, nekoj ovodunjalučkoj osobini, duševnom svojstvu, moralu, imetku, djeci, roditeljima, supruzi, odjeći, obući, načinu hoda i koračanja, specifičnim pokretima, karakterističnom osmijehu, namrgođenom licu ili nekim drugim osobinama, svejedno da li to spominješ riječima, pisanjem, oponašanjem, namigivanjem, pokazivanjem rukom, glavom i sl.
Ogovaranje je, dakle, spominjanje čovjeka po njegovom imenu ili spominjanje neke određene skupine ljudi u cilju devalviranja njihovih vrijednosti. U to ne spada upozoravanje na greške ili grijehe, bez navođenja konkretnih imena ili skupina. Tako, npr., u ogovaranje ne spada kada neko kaže: Neki ljudi kažu to i to, i to je pogrešno! Uradili su to iz neznanja, ili greškom, ili iz nemara! I sl.
Ako upotrijebiš konstrukcije preko kojih se razumije o kojoj osobi govoriš, onda i to spada u gibet. Na pr., ako kažeš: Jedna osoba koja je danas prošla pored nas!, pa to ljude odmah asocira na konkretnu osobu i oni shvate o kojoj osobi je riječ. Otuda je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi primjetio nešto negativno u neke osobe, on bi to aktualizirao u trećem licu, kako se ne bi primjetilo o kojoj osobi se radi. On bi, npr., pitao: Šta mislite o osobama koje rade toi to?
Ipak, najperfidniji oblik ogovaranja je kada se čovjek pretvara da se susteže od ogovaranja i da svojim govorom ćeli postići nešto lijepo i plemenito, ali u pozadini postoji želja za ponižavanjem neke ličnosti. To se može uraditi pohvalom onoga koga želimo ogovoriti. Tako, npr., čovjek kaže: Kako je samo dobar i plemenit taj i taj! Kako je marljiv i vrijedan u ibadetima, ali ga je zadesilo iskušenje kao i sve nas, puno je, brate, nestrpljiv! On spominje i sebe, ali, ustvari, cilj mu je ogovoriti drugoga!
Isto tako, kada se spomene mahana nekog čovjeka, ali nje ne primijete drugi, onda ima osoba koje na to žele ukazati i viknu: Subhanellah, kako je to čudno!, želeći time ukazati na spomenutu mahanu. On spominje Allaha i zikr Ga čini, ne radi Allaha, nego radi isticanja mahane svoga brata. On Allahovo ime koristi za svoje prljave ciljeve!
Takođe, kada kaže: Izuzetno mi je žao što se dešava sa našim prijateljem i toliko mi je mučno što prolazi kroz ovakva iskušenja. Molim Allaha Uzvišenog da ga oslobodi toga! To, obično, biva lažna zabrinutost, i u tome se, ustvari, skriva isticanje mahana svoga brata i pokušaj umanjivanja njegove vrijednosti u očima drugih. Da je stvarno zabrinut za njega i da želi iskreno Allaha Uzvišenog da moli za oslobađanje od konkretnih iskušenja, on bi Allaha Uzvišenog molio u samoći.
 

MUHAMMED, sallallahu alejhi ve sellem, NAJBLIŽI JE I NAJPREČI RANIJIM POSLANICIMA, alejhimus-selam

Kada su židovi i kršćani počeli pripisivati i svojatati Ibrahima, a.s., Allah, dž.š., taj njihov stav je opovrgao i pojasnio da to nije tačno, nego da je Ibrahimu, a.s., preči i bliži Muhammed, s.a.v.s., i vjernici koji ga slijede, zato što se oni slažu u ispravnosti ispovijedanja vjere, a židovi i kršćani su svoju knjigu izmijenili i time postali nevjernici, te se Ibrahim, a.s., njih odrekao./1/

Allah, dž.š., kaže:

''Ibrahim nije bio ni jevrej ni kršćanin, već pravi vjernik, vjerovao je u Boga jednoga, i nije bio idolopoklonik."/2/

Nakon toga, u slijedećem ajetu Allah, dž.š., kaže:

"Ibrahimu su od ljudi najbliži oni koji su ga slijedili, zatim ovaj Vjerovjesnik (Muhammed)

i vjernici. "/3/

Onaj koji je preči i bliži Ibrahimu, a.s. - a on je praotac poslanicima koji su došli poslije njega - taj je bliži i preči i ostalim poslanicima, čak i od njihovih sljedbenika. Musa i Isa, a.s., su od najodabranijih (ulul-azmi) i najpoznatijih poslanika koji su poslani Benu Israe'ilićanima, ali Muhammed, s.a.v.s., pojašnjava da je on njima bliži i preči od njihovih sljedbenika. Takođe, Allahov Poslanik, s.a.v.s., naglašava da su njegovi sljedbenici (Muhammedov ummet) prečii bliži tim poslanicima od njihovih sljedbenika, zato što su njihovi sljedbenici pripisali toj dvojici poslanika ono što nije tačno i čega se oni pred Uzvišenim Allahom odriču.

Ebu Hurejre, r.a., pripovijeda od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao:

"Ja sam, od ljudi , najbliži i najpreči Isau, a.s., na ovom i na onom svijetu.../4/

Abdullah ibn Abbas, r.a., kaže: Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., došao u Medinu, zatekao je židove da poste Jevmi-ašure (deseti dan mjeseca muharrema), pa ih je upitao o tom danu koji oni veličaju, a oni mu rekoše: - To je veličanstven dan u kojem je Allah, dž.š., spasio Benu Israilićane od njihovog neprijatelja (faraona), pa je Musa, a.s., postio taj dan iz zahvalnosti Allahu, dž.š. Tada Muhammed, s.a.v.s., reče: - Mi smo preči Musau od vas, pa je postio taj dan i naredio da se posti. "/5/ U drugim rivajetima ovog hadisa stoji da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Ja sam preči Musau od njih," ili da se obratio ashabima i rekao: "Vi ste preči Musau od njih." Uistinu je tako, s obzirom da su židovi i kršćani izmijenili i i skrivili svoje knjige, nisu slijedili naredbe svojih poslanika, a.s., i zmeđu kojih je i naredba da vjeruju u Muhammeda, s.a.v.s., slijede ga i pomognu.

/1/ Mietuhas/e, str. 18

/2/ Alu lmran, 67

/3/ Alu lmran, 68

/4/ Muttefekun alejhi, a naveden je Buharin rivajet.

/5/ Buhari

MUHAMMED, sallallahu alejhi ve sellem, POSLANIK JE ISLAMA A NJEGOVE SLJEDBENIKE ALLAH, dželle še'nuhu, NAZVAO JE MUSLIMANIMA

Od Allahovih, dž.š., blagodati prema Muhammedu, s.a.v.s., je i to da je on poslanik i vjerovjesnik Islama, a to je vjera kojoj su pozivali raniji Allahovi poslanici i željeli da umru kao muslimani. Takođe je Allah, dž. š., odlikovao Muhammedov ummet time što ih je nazvao muslimanima, u Kur'anu, kao i u ranijim nebeskim knjigama. Za vjeru im je izabrao Islam i jedino je sa takvom vjerom zadovoljan. Evo kur'anskih ajeta koji govore o tome: "Allahu je prava vjera jedino Islam. "(1) " A onaj ko želi neku drugu vjeru osim Islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati. "(2) "I borite se, Allaha radi, onako kako se treba boriti! On je vas izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao. (Slijedite) vjeru vašeg oca Ibrahima. Allah vas je odavno muslimanima nazvao, i u ovom Kur'anu, da bi Poslanik bio svjedok vama, i da biste vi bili svjedoci ostalim ljudima. "(3) Allahov Poslanik će svjedočiti da je vjerno dostavio Objavu, a vi ćete svjedočiti ranijim poslanicima da su oni dostavili objavu svojim narodima.(4) "Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam Islam bude vjera."(5)

  1. 1.Alu Imran, 19
  2. Alu Imran, 85
  3. El-Hadž, 78
  4. Muhtesar Ibn Kesira, 2/557
  5. 5.Ez-Zumer, 11-12