3
 
Učtivost u ophođenju sa Uzvišenim Allahom
 
 
Iskreno  obavljanje ibadeta samo radi Allaha i čišćenje ibadeta od primjesa širka i licemjerstva je prvi zahtjev učtivosti u ophođenju sa Uzvišenim Allahom. Rekao je Uzvišeni: "A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovjedaju." (Al-Bejjine 5.)
Ustrajnost u činjenju dobrih djela rađa poniznost i skrušenost pred Uzvišenim Allahom, naročito u namazu. Rekao je Uzvišeni: 
"Namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno" (El-Ankebut 45)
Kada se srce vjernika ispuni osjećanjem strahopoštovanja pri stajanju pred Uzvišenim Allahom biva ponizno, i to se ispolji na njegovom tijelu, u svim njegovim djelima i u svakoj situaciji. Allahove blagodati su bezbrojne, i na svakoj blagodati se treba zahvaljivati. Zahvalnost na blagodatima se ispoljava upotrebljavanjem tih blagodati u pokornosti Allahu i u ugodnim i lijepim stvarima. Jezik je blagodat, a primjer zahvaljivanja na blagodati jezika je da se stalno zahvaljuje Allahu govoreći Elhamdulillahi. Dijete je blagodat, a zahvalnost na toj blagodati se ispoljava odgajanjem djeteta u islamu, takođe, u poslušnosti roditeljima, u učenju napamet časnog Kur'ana, itd. Mnogo je blagodati koje su date čovjeku a na koje treba uzvaraćati sa zahvalnošću. Kaže Uzvišeni: 
"Ako vi budete brojali Allahove blagodati, nećete ih nabrojati." (En-Nahl 18)
Uz to, vjernik je izložen  nedaćama u kojima ne može ništa osim da bude strpljiv i zadovoljan sa Allahovom odredbom i da se nada nagradi od Uzvišenog Allaha. Kaže Poslanik s.a.v.s.:
"Čudan li je primjer vjernika! U svakoj situaciji on dobija, a takvo stanje nije ni s kim drugim nego samo sa vjernikom: ako ga zadesi kakva radost, on zahvaljuje Allahu pa mu bude dobro, a ako, ga, pak, pogodi kakvo zlo i šteta, on se strpi, pa mu opet bude dobro."
Kada vjernik slijedi ove adabe učtivosti u ophođenju sa Uzvišenim Allahom poprimi osobinu stida od Allaha, postane od Allahovih robova koji ostavljaju ono što im je On zabranio i izvršavaju ono što im je On naredio. Ovo značenje je pojasnio Poslanik s.a.v.s. u hadisu kojeg prenosi Abdullah ibn Mes'ud radijallahu anhu, u kojem kaže da je Poslanik s.a.v.s. rekao: "Stidite se Uzvišenog Allaha istinskim stidom." Rekoše ashabi: "Allahov Poslaniče, mi se, hvala Allahu, stidimo." Pa im reče: "Nije to istinski stid, nego istinski stid je da čuvaš glavu (da je ne upotrebljavaš u neposlušnosti Allahu) i ono što se nalazi na njoj (da čuvaš jezik, oči i uši od onog što je zabranjeno), i da čuvaš stomak (od jedenja harama) i onog što je spojeno sa njim (da ne upotrebljavaš polni organ, ruke, noge i srce u griješenju), i neka ti je na umu smrt i raspadanje u kaburu, a onaj ko želi ahiret ostaviće dunjalučki sjaj. Pa ko ovako radi, taj se stidi Uzvišenog Allaha istinskim stidom."
Vjernik  kada počini neki grijeh požuri da učini tevbu (pokajanje), želeći oprost, strahujući od kazne i ne gubeći nadu u Allahovu milost, a Allahova milost sve obuhvata. Rekao je Uzvišeni: "Reci: O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost. Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.“ (Ez-Zumer 53)
 
Izvor: Ahlak muslimana -   Ponašanje i moral svakog muslimana     (Grupa autora)