Namaz je svojevrsni mi'radž, a na mi'radžu se sve bolje i izoštrenije vidi. To je zorno pojasnio upravo Allahov poslanik, Muhammed sallallahu alejhi ve sellem, koji je bio počašćen tim činom uzdignuća. Budući da smo mi sljedbenici časnog Poslanika i Allahovog Vjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ukoliko prihvatimo stvarni 'ubudijjet u svakodnevnom životu, zbog čega je, prema slovu Kur'ana, posljednji Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, uzdignut do Sidreetu-l-muntehaa, onda ćemo, shodno tome, i mi doživjeti i očutiti i takvu visinu i veličinu. To je moguće samo posredstvom namaza. Namaz je, slikovito kazano, nas Burak kojim se penjemo i uzdižemo u najveće nebeske sfere.

Ovdje je izuzetno bitno istaći da se uzdignuće čini, pored suptilnog treptaja srca i zadivljenog ushita duše, i izgovaranjem određenih riječi i aktiviranjem jezika, čime se ostvaruju nebeske kapije i dolazi do neslućenog božanskog carstva.

Vrlo bitno je ne izgovarati samo formalno određene riječi, već treba, što je moguće više, da tu bude prisutno naše srce. Treba pokušati namaz klanjati tako kao da je to posljednji namaz u našem životu, kao što savjetuje Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u predanjima Ebu Ejjuba, Sa'da b. ebi Vekkasa, Ibn Omera i Enesa, radijellahu anhum,: Kada klanjaš namaz, klanjaj ga kao da ti je posljednji.

Stvarnu skrušenost i istinsku odgovornost u namazu najbolje su potvrdili naši časni prethodnici. Poslušajmo Hatima el-Esamma, pogledajmo kako je on pristupio namazu i, onda, komparirajmo naš namaz, tokom kojeg sve pratimo i vidimo, čak i najmanje pomjeranje onoga koji klanja do nas. Naime, kada je Hatim bio upitan o svome namazu, ovako ga je opisao:

Kada se približi namasko vrijeme, propisno i temeljito uzmem abdest, dođem do mjesta na kojem želim namaz obaviti, pa tu zastanem radi potpune koncentracije. Nakon toga počnem klanjati, zamislivši Kabu ispred sebe, Sirat-ćupriju ispod nogu, Džennet s desne, Džehennem s lijeve strane, a meleka smrti iza mojih leđa. Zamišljam da mi je to posljednji namaz. Tako klanjam između straha i nade, dok tekbir donosim uvjerljivo, Kur'an učim pravilno, rukju činim ponizno, a sedždu činim skrušeno. Sjedam na lijevi kuk i ispružim lijevo, a uspravljam desno stopalo, podvijajući veliki prst. To sve činim s iskrenošću i, onda, opet ne znam: da li mi je namaz primljen ili nije?!

Abdulbahid b. Zejd navodi usaglašen stav islamskih učenjaka da čovjek od svog namaza ima samo onoliko koliko je u njemu bio prisutan. Zato, budimo prisutni dok obavljamo namaz, jezikom ispravno izgovarajmo ono što učimo u namazu. Ne dozvolimo da obavimo sedždu, misleći da se time približavamo Allahu Uzvišenom, a da se podijele grijesi od te sedžde na stanovnike jednog grada, kako navodi jedan učenjak, svi bi propali.

Uistinu, uz prisustvo srca, jezik može proizvesti u namazu takve plodove koje mi nismo u stanju ni naslutiti. Zato, upotrijebimo ga i zaposlimo što je moguće više u namazu – tom direktnom kontaktu s našim Gospodarom, i dosegnemo neslućene duhovne visine i posebna suptilna prostranstva