Treba da budemo ponosni i počašćeni što naš mali jezik može izgovarati i učiti savršene Allahove ajete. Međutim, u isto vrijeme, ne smijemo dopustiti da samo formalno izgovaramo Allahove riječi, jer one nisu došle zbog forme, već da se o njima duboko razmišlja i da budu realizirane u našoj svakodnevnoj praksi. Zato islamski učenjaci predlažu da, prilikom učenja Kur'ana, vodimo računa o sljedećim momentima:

  1. Razumijevanju važnosti i uzvišenosti Allahovog govora, kao i Allahove dobrote i blagosti prema Svojim stvorenjima

Uzvišeni Gospodar spustio je Kur'an s Arša Svoje uzvišenosti, tako da ga mogu razumjeti sičušni i nemoćni robovi Njegovi. To najbolje svjedoči koliko velika je Allahova naklonost prema Njegovim robovima. Nadnaravni govor spušten je na nivo da ga mogu razumjeti i shvatiti ograničeni ljudski umovi.

  1. Respekt prema Govorniku

Kada neko od nas počne učiti Kur'an, odmah se treba prisjetiti veličine Govornika, koji mu se Kur'anom obraća, shvatajući da ono što tada uči i izgovara svojim jezikom nije ljudski govor, već govor Uzvišenog, Največeg, Najmudrijeg. Respekt govora postiže se respektom Govornika. Ne može se spoznati veličina Govornika, sve dok se ne razmisli o Njegovim osobinama, svojstvima, uzvišenosti i Njegovim djelima. Zbog takvog svjesnog respekta prema onome koji govori Kur'anom, poznati ashab Ikrime b. Ebi Džehl, radijellahu anhu, je, kada bi otvorio Mushaf i htio početi učiti njegove časne ajete, padao u nesvijest, govoreći: Ovo je govor mog Gospodara. Ovo je govor mog Gospodara.

  1. Prisutnosti srca i prestanka razmišljanja o svemu drugom

Kada učimo Kur'an treba se svim bićem usredsrediti na to učenje i srcem i mislima biti prisutan. Bilježi se da su mnogi naši časni prethodnici iz minulih generacija ponovo proučili ajet ukoliko, pri njegovom prvom učenju srce nije bilo prisutno. Takav postupak mogu iznjedriti samo respekt prema Allahu i Njegovoj Knjizi i totalna prisutnost srca i misli pri učenju.

  1. Razmišljanju

Ova odlika, koja bi trebala da krasi svakog onoga ko uči Allahovu knjigu, slijedi, isključivo, nakon srčanog prisustva. Naime, često učač, učeći Kur'an, sluša sam sebe, prati samo tedžvidska pravila ili prati svoje milozvučno učenje želeći da ono bude što bolje i ljepše, a zapostavlja razmišljanje o značenju onoga što uči i svojevrsnu kur'ansku poruku, zbog koje je Kur'an i objavljenj. Otuda je Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, praksa bila da Kur'an uči polagahno i razgovjetno/tertil, jer takvo učenje izvana omogučava razmišljanje i razumijevanje iznutra. Zato Alija b. Ebi Talib, radijellahu anhu, upozorava: Nema hajra u ibadetuu kojem nema razumijevanja (fikh), kao ni u učenju u kojem nema razmišljanja (tedebbur).

Zna se da je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, često ponavljao: bismillu ili neki ajet više puta. To su činili i brojni ashabi. Jedan od naših časnih prethodnika je učio suru Hud šest mjeseci, ponavljajući je i razmišljajući o njoj.

  1. Pronicanje u značenje onoga što se uči

To je traženje odgovarajućeg smisla za svaki ajet, budući da se u Kur'anu spominju osobine i svojstva Allaha Uzvišenog, Njegova djela i kreacije, sudbine i stanja Njegovih poslanika i vjerovjesnika, stanja i stradanja onih koji su poricali vjeru, Njegove naredbe i zabrane, te Džennet i Džehennem.Zato Abdullah b. Mesud, radijellahu anhu, kaže: Ko želi znanje prvih i kasnijih generacija, neka proučava Kur'an.

Alija, radijellahu anhu, je bio posebno okupiran pronicanjem u značenja Allahove Knjige. Otuda je izuzetno razumijevao ajete. On veli: "Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, mi nije povjerio ništa što nije kazao i drugima, izuzev što Allah daje Svome robu moć razumijevanja Svoje Knjige, pa neka svako teži postizanju te sposobnosti." Zbog svoje vanredne ljubavi prema KUr'anu, kome je prilazio s krajnjim respektom i ljubavlju, ali i proničući u njegova mudra značenja, Alija, radijellahu anhu, priznaje: Kada bih htio, natovario bih sedamdeset deva komentarom sure El-Fatiha!

  1. Pokušaji oslobođenja od svih zapreka za razumijevanje kur'anskog teksta

Naime, više je zapreka i mehanizama koji sputavaju čovjeka da razumijeva tekst Kur'ana i pokuša ga implementirat u svom životu. Navodimo samo neke:

  1. Šejtan učača često zavarava na različite načine kako bi pažnju usmjerio na neke formalnosti i time suštinu zanemario. Otuda učači često previše brinu o ishodištu harfova i njihovom izgovoru, pa uopće nemaju priliku razmišljati o suštini kur'anske poruke i njenom značenju. Još, ako učač ima lijep glas, šejtan ga tada navede da brine o uljepšavanju glasa i njegovoj milozvučnosti i, dok podredi pažnju tehnici učenja, sasvim zapostavi značenje ajeta i njihovu primjenu.
  2. Slijepo slijeđenje određenog mezheba, pravca ili razmišljanja sputava učača da izađe iz okvira takvog koncepta mišljenja, pa razumijevanje ajeta podredi tom pravcu i načinu razmišljanja, što ga dovede do ograničenih ili pogrešnih tumačenja Allahove Knjige.
  3. Oholost, strast ili činjenje grijeha. Sve je to uzrok tamnjenja i hrđanja srca, što je poput prljavštine na ogledalu koja sprečava i onemogućava da se istina jasno ukaže. što je jača oholost, strast ili grijeh to je veći zastor nad značenjem Allahove Knjige, a što se ćovjek više oslobodi tih natruha, sve više mu se ukazuju jasna značenja kur'anskih ajeta. Allah Uzvišeni je to jasno naveo u Svojoj Knjizi: "A pouku će prihvatiti samo onaj koji se Njemu obraća." (El-Mu'min, 13) "...da bi razmislio i opomenuo se svaki rob koji se Gospodaru svome obraća." (Kaf, 8) i "Samo oni koji pameti imaju pouku primaju." (Ez-Zumer, 9) Otuda ne treba da se čude oni koji ovosvjetskim iluzijama daju prednost nad ahiretskim blagodatima što nisu slovom Kur'ana definirani kao pametni i što im, bez obzira na naučne titule, ne mogu biti razotkrivene tajne Allahove Knjige.
  4. Da pročita i tumači Kur'an samo na jedan način, ezoterički ili egzoterički, i da smatra da je to konačna istina. To je, takođe, jedna od velikih zapreka i šejtanovih zamki na putu pravilnog rasuđivanja kada su u pitanju ajeti Allahove Knjige.
  1. Shvatanju i razumijevanju da je Kur'an lično njemu usmjeren, a ne nekom drugom

Šesto učači, dok prate značenje Kur'ana, smatraju da su mnogi ajeti upućeni drugom, a ne njemu, da se prijeti drugima a ne njemu. To je pogrešno shvatanje. Svaki ajet treba razumjeti tako što ćemo smatrati da je upućen upravo nama i, tek onda, možemo očekivati pravu promjenu i stvarnu transformaciju u našem praktičnom životu. Zato je Muhammed b. Ka'b El-Kurezi isticao: Do koga dopre Kur'an, kao da Allah Uzvišeni s njim direktno razgovara. A Malik b. Dinar učače je upitao: Šta je Kur'an zasijao, o učači Kur'ana, u vašim srcima?!, a onda odmah odgovarao: Kur'an je za vjernike proljeće, kao što je kiša proljeće za zemlju.

  1. Doživljavanju kur'anskog teksta

Pod doživljavanjem kur'anskog teksta podrazumijeva se da učačevo srce bude pod različitim dojmovima, shodno različitosti ajeta i onoga što oni ilustriraju. Tako če se učač, pri spominjanju Allahove prijetnje, osječati malehnim i beznačajnim, a u slučaju ajeta koji govore o oprostu i nagradi – tako blaženim, veselim i sretnim. Spominjanjem Dženneta, osjetit će ljepotu i slast, a spominjanjem Džehennema osjetit će strah i apatiju za dunjalukom.

Zna se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, plakao kada su navođeni ajeti koji su govorili o tome kako će on biti svjedok protiv svoga naroda. Posebno ga se dojmila scena koja govori o odgovornosti i kažnjavanju onih koji ga nisu slijedili.

Takođe se zna da su mnogi pobožni i osviješćeni vjernici padali u nesvijest kada su učeni ajeti o prijetnjama i džehennemskim kaznama, a neki su, čak, i umirali slušajući takve ajete. Zato je čuveni Hasan El-Basri rekao: Tako mi Allaha, ne osvane dan u kojem se Allahovom robu koji uči Kur'an i vjeruje u njega ozbiljnost i tuga ne povečavaju, a radost i opuštenost umanji, ne poveća plakanje, a smijeh umanji, ne povećaju rad i zalaganje, a umanje odmor, ljenčarenje i dangubljenje. Vuhejb b. El-Verd priznaje: Analizirali smo ove predaje i poruke i nismo našli ništa nježnije za srca i snažnije za prisutnost tuge od učenja Kur'ana, pronicanja u njega i razmišljanja o njemu.

 (Jezik – mač sa dvije oštrice, dr. Šefik Kurdić)