To je forma govora koja je često prisutna među ljudima, ali joj oni ne pridaju puno značaja, smatrajući da nije štetna i opasna poput, npr. Laži i sl. Međutim, ovakva upotreba jezika je, na neki naćin, u ravni laži i potrebno je biti oprezan kada je ova forma izražavanja u pitanju. Naime, višeznačan i dvosmislen govor je izgovaranje riječi koja ima jedno značenje, ali se misli na neko drugo značenje koje ta riječ nosi, a koja je u suprotnosti s prvim značenjem te riječi. To je ustvari, neka vrsta prevare i obmane.

Islamski učenjaci su o ovoj formi izražavanja rekli sljedeće: Ukoliko za to postoji neki opravdan, šerijatski, razlog koji nosi opće koristi, onda je dozvoljeno koristiti takve riječi. Ako za to ne postoji opravdan razlog, onda je to pokuđeno, ali nije strogo zabranjeno koristiti dvosmislene riječi, osim u slučaju ako se time nastoji nepravedno uzeti nečije pravo ili negirati istina. U tom slučaju to postaje strogo zabranjeno – haram.

Sufjan b. Esed, radijellahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vezi s tim rekao: Velika je prevara da svome bratu govoriš nešto, i da ti on vjeruje, a ti, u osnovi, govoriš laž.

Ibrahim en-Neha'i, poznati učenjak iz generacije tabi'ina, navodi primjer kada je dozvoljeno koristiti dvosmislene riječi, pa kaže: Ako neko čuje da si o njemu nešto rekao, ti reci: 'Allah Uzvišeni najbolje zna jesam li o tebi išta rekao', pa taj pomisli da negiraš da si išta rekao o njemu, a tvoj je cilj kazati da Allah Uzvišeni najbolje zna to što si o njemu govorio.