Udruženje "Most povjerenja"

RADOST POMAJKE
 
 
0198007.48Kao što je i obećala, Halima je sam posebnom brigom pazila povjereno dijete. Strpljivost ga je podučavala svemu, pa čak i lijepom govoru. Tako je naposljetku došlo vrijeme da pomajke preuzetu djecu vrate njihovim pravim majkama. Halima je posebno bila tužna zbog toga. U proteklom vremenu puno je bila vezana za dijete. A evo, dođe vrijeme da ga vrati majci. Ona i njezin muž, su zavoljeli to dijete. Ni oni nisu željeli da ih ono napusti. Pri ispraćaju Halime i njezinog muža govorili su im:
„Zaista ga se nismo zasitili. Nigdje nema ovakvog dječaka! Nemojte ga nositi! Neka makar još malo ostane među nama!“
U biti, Halima je ta koja je najviše od svih to htjela....
Nakon dugog putovanja, stigoše u Mekku, u kuću majke Amine. Amina je neizmjerno puno poželjela svoje čedo. Dok ga je ljubila i mirisala, Halima joj je ispovijedala da je to prekrasno i veoma čisto dijete, i da se od svojih vršnjaka razlikuje po neopisivo lijepoj naravi. Onda joj je to u detalje opisivala kako je spavao, puzao, hodao, govorio...Slušajući sve to, Amina je bila presretna. Upravo tih dana u Mekki je vladala neka zarazna bolest. Amina je strahovala da bolest ne prijeđe na njezino dijete. I Halima se toga pribojavala. Zato je, skupivši svu hrabrost, predložila Amini:
„Može li Muhammed još neko vrijeme ostati kod mene? Bojim se da bi ostankom u Mekki mogao zaraziti.“
Mati Amina i njezin svekar, radi zdravog i sigurnog odrastanja njihovog dječaka, pristadoše da još neko vrijeme budu odvojeni od njega. Sada niko nije bio sretniji od pomajke Halime. Kao da je cijeli svijet njezin. Ljubeći i grleći ga, ponovo ga uze u naručje i krenu ka svojoj planinskoj kući. I svaki cvijet na planini se radovao! Svi su uzvikivali: „Muštuluk, vratio se Muhammed!“