Udruženje "Most povjerenja"

Od prave majke do majke po mlijeku

U to vrijeme kod Mekkelija je bio izuzetno raširen običaj da se novorođenčad daju ženama u planinskim krajevima da bi ih one izvjesno vrijeme dojile i pazile. Taku su te žene bivale njihove majke po mlijeku. Pošto su u Mekki velike vrućine, novorođenčad su se veoma lahko razbolijevala.

I Amina je htjela da za svoje dijete pronađe jednu dojilju. To je rekla svome svekru Abdulmuttalibu. Tako su i oni tražili osobu koja bi u nekoj planinskoj kući, na čistom zraku i jarkom suncu, othranila njihovog potomka.

Upravo tih dana, u Mekku su iz planinskih mjesta pristigle žene dojilje. Bile su u potrazi za djecom koje bi pazile i dojile. Naravno, zauzvrat su te dojilje dobijale novčane nagrade. Sve su veoma brzo pronašle po jedno dijete i, zajedno s njima sretne su se uputile prema svojim selima. Jedino Abdulmuttalib nije našao dojilju za svoje unuče. Dojilje su izbjegavale uzeti njegovo unuče zato što nije imalo oca. Ali da su ga kojim slučajem vidjele, ne bi mogle odoljeti da ga ne uzmu.

Među tim dojiljama bila je i jedna mlađa žena koja je u Mekku, na ostarjelom i iznemoglom magarcu, sišla s planine Badije. U pratnji joj je bio i muž. Vodili su jednu devu sa sobom i tako su besciljno lutali sokacima Mekke. Ova žena, zbog gladi i umora, u grudima nije imala ni kap mlijeka, tako da nije mogla nahraniti dijete koje je prošle godine uzea na dojenje. Mnogo su propatili na putu do Mekke. Magarac, jednostavno, nije htio hodati. Sve silom. Deva ni kapi mlijeka nije dala.

Ipak, nekako su stigli do Mekke da sebi nađu novo dijete. Tumarajući gradskim ulicama naišli su na Abdulmuttaliba. Abdulmuttalib im je prišao i odmah upitao ženu:

''Odakel si?''

''Sa Bedije'', odgovori žena.

''Kako se zoveš?'', upita je Abdulmuttalib.

''Halima'', reče ova sirotica.

Dedi se svidješe Halimin dostojanstven govor i držanje pa joj reče:

''Imaš prelijepo ime. Tvoje ime označava osobu blagog ponašanja.''

Halima se samo nasmiješi. Preko puta sebe imala je osobu tako dobre duše i tako ljudeskaru. Starac joj se opet obrati:

''Ja imam jednog unuka. On nema oca i nijedna ga dojilja nije htjela uzeti. Bi li ga ti prihvatila?''

Halima je bila malo zbunjena. Svakako nije htjela vratiti se kući praznih ruku. Kratko pogleda u svoga muža i prihvati ponudu. Starac je povede do novorođenčeta, koje je mirno spavalo u svojim kao snijeg bijelim povojima. Halima je odmah po ulasku u kuću osjetila prekrasan miris. Duboko ga je udahnula. Odmah joj je neka toplina obavila srce. Sva njezina nutrina odjednom bi obuzeta nekim veseljem i radošću.

I tako, dok je Halima s čuđenjem posmatrala prelijepo novorođenče, ono otvori oči i nasmiješi joj se. Halima ga prihvati na grudi i odmah ga podoji.

I, čuda – mlijeko joj odmah nadođe! A do maloprije ga nije bilo ni kap!

Najljepša majka među majkama, Amina, poljubi svoje čedo i još jednom ga pomirisa. Bila je sretna. Našla je dojilju za svoga sina koji će sada rasti i razvijati se baš onako kako je ona priželjkivala. Obavila je posljednje pripreme za ispraćaj na daleki put.

Uz vrijedne darove, Halimi je uručila svoga jedinca. Pri ispraćaju uz najbolje želje, Amina je bila uvjerena da će Uzvišeni Stvoritelj čuvati njezino umiljato čedo.

 

 

7 dan