19. DAN - MUHAMMED, alejhis-selam, UZA SVOGA DJEDA
Nakon što su pokopali majku Aminu, Muhammed i njegova dadilja nastaviše svoj put prema Mekki. Bio je to dug i težak put. Prevališe ga nekako i stigoše u Mekku. Vijest o Amininoj smrti brzo se proširila gradom. Svako je osjećao tugu zbog te vijesti. Sada je Muhammed bio i bez oca i bez majke. Njegov ostarjeli djed bio mu je stalno u blizini. On će sada paziti na ovo svoje lijepo siroče. Djed je bio veoma dobre duše, prosvjetljenog lica i izrazito visok. Bio je i jako darežljiv. Svima je pomagao. Dijelio je siromasima, i nudio hranom svakoga ko bi mu došao.
I tako je Muhammedu, od momenta materinog preseljenja, djed vršio ulogu i oca i majke. Djed, kao pravi dušebrižnik, gdje god je išao, vodio bi i njega sa sobom. Bez obzira što je Muhammed tad imao samo šest godina, bio je izrazito zreo dječak. Sve je činio samo da svojoj rodbini ne bude na teretu i da ih ne sekira.
Uzvišeni Allah je ovom strpljivom djetetu ovako lijepog odgoja kao poklon podario jaku ljubav njegovog djeda i ostale rodbine.
Medinska djeca su zavoljela Muhammeda. Prvi put su se susrela sa takvim dječakom. I oni su bili veoma fini, ali on je, ipak, bio poseban. Uljudan, pametan, lijep, plemenit. Novi drugovi nisu se od njega odvajali. Vodili su ga po Medini i pokazivali mu njezine ljepote. Po cijeli dan igrali bi se zajedno i trčali po bašči. Zavolio je ovaj lijepi grad.Daidžina kuća bila je ogromna. Pravi konak. Na njezinom krovu ptice su sebi napravile gnijezda.